U srcu svakog vjernika i vjernice trebalo bi da se urežu riječi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem: „Najbolji čovjek je onaj koji najviše koristi drugim ljudima.“ (Hadis bilježi Taberani)
Pogledajmo u veličinu i ljepotu vjere u kojoj se čovjek ne vrednuje i ocjenjuje po količini imetka i boji kože, već po kvalitetu i količini urađenih dobrih djela. U tom smislu Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Najbolji ljudi su oni čiji je život dug, a oni ga provode radeći dobra djela, a najgori su oni čiji je život dug, a poslovi (djela) ružni.“ (Hadis bilježi Tirmizi)
Ljepota islama se ogleda u tome koliko on podstiče vjernike na međusobno potpomaganje, socijalne programe, opraštanje, spajanje rodbinskih veza, očuvanju bračnih veza, činjenje dobrih djela te ulaganju napora ka rješavanju lokalnih i globalnih problema. Islam insistira na tome da jedno društvo mora predvoditi pravda i povjerenje u svakom pogledu, što se da jasno primijetiti kad god se osvrnemo na islamske propise, kako naredbe tako i zabrane.
Islam traži pravdu u odnosima među ljudima, bez obzira da li je muško ili žensko u pitanju, je li Arap ili nearap u pitanju, je li bijeli ili crni čovjek u pitanju, je li bogati ili siromašni čovjek u pitanju, je li ugledni ili neugledni u pitanju.
Islam nam ukazuje na to da jedina razlika koju Allah dž.š., pravi među ljudima – bogobojaznost: „O ljudi, Mi smo vas stvorili od jednog muškarca i od jedne žene, i na nacije i plemena smo vas podijelili kako bi se međusobno zbližavali i upoznavali; najčasniji od vas je onaj koji je prema Allahu najbogobojazniji!“ Kur’an, El-Hudžurat, 13.
Osnova od koje islam kreće jeste izgradnja i odgoj svakog pojedinca kao osnove društva. Izgradnja ličnosti počinje od izgradnje odnosa između čovjeka kao roba i Uzvišenog Allaha kao njegovog Gospodara. Na tome se i zasniva islam kao sistem života. Islam svojim idealnim i praktičnim načelima upotpunjava i odnos čovjeka prema čovjeku, prema roditelju, rodbini, komšiji, radnom kolegi, pretpostavljenom, potčinjenom, prijatelju, muslimanu, nemuslimanu itd. – sve ovo opet biva na osnovama pokornosti zakonima koje postavio Uzvišeni Allah. U tom smislu
Temeljni islamski princip na kojem vjernik gradi svoj odnos prema čitavoj prirodi jeste da sve pripada Allahu, dž.š., da je On Stvoritelj svega i da je čovjek pred Njim odgovoran za svoj odnos prema prirodi. Musliman emotivno komunicira ne samo sa ljudima, već i s drugim bićima u svemiru. Od nas se očekuje da s njima postupamo s podjednakom brigom i poštovanjem, kao prema ljudima. Psihološka okrutnost je zabranjena u islamu na svim poljima, pa čak i prema životinjama. Navest ćemo samo par primjera koji to pokazuju.
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je jedne prilike ugledao čovjeka koji je svoju nogu stavio na vrat ovce i pred njenim očima oštrio nož želeći da je zakolje, pa mu se Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, obratio riječima: ”Zašto to nisi učinio ranije? Zar želiš da je usmrtiš dva puta?” (Hadis bilježi Hakim)
Poznat je slučaj žene koja je ušla u vatru zbog mačke koju je zatvorila, nije je nahranila ni napojila, niti je pustila da sama sebi traži opskrbu, pa je umrla.
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Žena je ušla u Vatru zbog mačke koju je svezala – nije je hranila niti ju je pustila da se hrani sa zemlje.“ (Hadis bilježi Buhari)
Prema tome, nehuman odnos prema životinji može biti razlogom kazne u Džehennemu, ali isto tako lijep postupak prema životinjama može biti razlogom oprosta grijeha i ulaska u Džennet. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Jedna bludnica je jednog dana vidjela psa kako kruži oko bunara. Jezik mu je ispao od žeđi. Ona skinu svoju čizmu i bi joj oprošteno zbog toga.“ (Hadis bilježi Muslim)
Nedim Botić
Upoznajposlanika.ba
