Srce mi se slama kada u hadiskim knjigama čitam da jedan ashab pita drugog:
“Odakle ideš?”, a on odgovara “Idem od Poslanika ﷺ”
Kakva jednostavnost.
Kakva ljepota.
Od Poslanika ﷺ i prema njemu ﷺ.

A kako bih samo ja volio da mu mogu otići.
Da mu kažem: “O Poslaniče, srce me boli!”
Pa da me svojom mubarek rukom potare po prsima i da me smiri.
Da mi kaže: “Ne tuguj! To su samo dani, koji će proći.”
Ili da svoju ruku stavi na moje srce i kaže: “Budi čvrsto!”
Pa da se smiri i učvrsti, kako je to znao raditi svojim drugovima.

Volio bih da me, kada mi nedostaje, i kada duboki jecaj zavapi iz dubine duše, smiri, kao što je panj smirio.
Da me zagrli, kao što je njega zagrlio.
Pa da mir zavlada mojim svijetom.

Volio bih da mu, kada se posvađam sa voljenom osobom, dođem i zamolim da pričamo.
Da zajedno hodamo i da liječi rane na mome srcu.
Kao što je liječio Mugisine rane, nakon što ga je ostavila Berira, a on joj otišao i kazao: „O Berira, zašto se ne vratiš Mugisu?”

Volio bih da sam dužnik i da mu dođem žaleći se da ne mogu da vratim dug.
Pa da hoda sa mnom i zauzima se kod onih kojima dugujem.
Kao što je hodao sa Džabirom, kada je otišao kod jevreja kojem je bio dužan i rekao: “Olakšaj Džabiru!”

Volio bih da mi je moj prijatelj učinio nepravdu, pa da sam mu se obratio ﷺ, i da me podrži kao što je podržao Bilala, nakon što mu je Ebu Zerr rekao: “Sine crnkinje!”
Tada mu Resulullah ﷺ reče: “Zar da mu majku vrijeđaš? Ti si čovjek u kojem je ostalo neznanja!”

Volio bih da se razbolim, pa da mi dođe kući, kao što je došao S’adu ibn Ebi Vekasu i da mi potare rukom preko moga srca.

Volio bih, kada me nešto rastuži, da me utješi, kao što je tješio dječaka kojem je uginula ptica.

Volio bih da se brinem, makar zbog najsitnije stvari.
Pa da mi dođe Resulullah ﷺ i podjeli sa mnom moju brigu.
Baš kao što je tog dana išao sa jednom mladom sluškinjom da se zauzme kod njene porodice, kada je izašla za nekom potrebom pa zakasnila da se kući vrati.

Volio bih da sam putovao sa njim.
Pa ga čuvao i srcem i očima, da ne zaspe na svojoj jahalici.
Da ga pridržim ako krene pasti.
Pa da mi kaže, kao što je Ebu Talhi: “Neka te Allah čuva, kao što si ti Njegovog poslanika!”

Volio bih da sam se, na Uhudu, sa njim borio.
Pa da prestignem Talhu, i da svoja leđa poturim ispred njega, a da on, penjući se na medinska brda kaže: “Dužni smo Edhemu.”

Volio bih da trpim bol, kao što je trpjela Jasirova porodica, pa da prolazi pored mene i da ponavlja: “Strpi se i tebi je Džennet.”

Eto, tada bi mi bilo sve lakše.

Voljeni Poslaniče, koliko čeznem za tobom!

Edhem Šarkavi

Prijevod i obrada: upoznajposlanika.ba