Dok su stanovnici Egipta jeli, pili i ženili se – Allahov Poslanik Jusuf, alejhi selam, bio je sam u okovima tamnice.
Stanovnici Basre živjeli su svoju svakodnevnicu, dok je Hasan el-Basri bio gonjen od strane Hadžadža, ne mogavši čak ni izaći da klanja dženazu svojoj kćerki.
Stanovnici Mekke kupovali su i prodavali, dok je Seid ibn Džubejr bio skriven po njihovim kućama, bježeći od Hadžadža sedam godina, ne usuđujući se ići u harem osim u tajnosti.
Stanovnici Bagdada igrali su se sa svojom djecom i uživali u raskoši, dok je imam Ahmed ibn Hanbel prelazio iz tamnice u tamnicu, iz ruku dželata u ruke drugoga.
Stanovnici Damaska bavili su se svakodnevnim poslovima, dok je Ibn Tejmijje – najznaniji čovjek svoga vremena – bio okovan tamom zatvora u tvrđavi Damaska.
Tako su ljudi živjeli svoje živote, dok su Ibnul-Dževzi, imam Malik, Ebu Hanife i hiljade reformatora kroz stoljeća bili zatvarani, sve dok im ramena nisu iščašena od okova, tijela oslabljena, a bolest pogoršana.
Nije to sve tako bilo zato što su ljudi bili zauzeti svojim životima, niti zato što su reformatori bili bezvrijedni pred Allahom, niti zato što njihov nestanak nije značio svijetu ništa.
Naprotiv – to je Allahova poruka kroz historiju: položaj i vrijednost reformatora nije na Zemlji, već na nebesima.
Ljudi često ne mogu spriječiti da im sunce budu oduzeto iz njihove sredine.
Reformatora Allah uzme u “mjesta odgoja i pripreme“ – makar to bila i tamnica – da mu pročisti srce, oplemeni dušu, ulije znanje i sabur, te ga izvede jačeg, postojanijeg i spremnijeg.
U međuvremenu ljudi plaćaju cijenu u grubosti vladara, težini života i gubitku, ne znajući za blagoslove koje donosi prisutnost reformatora.
Tiranin troši svoj život uzalud, u borbi protiv istine, u grijehu prema Gospodaru i zulumu prema ljudima.
A onda, kada Allah odredi, izađu Jusuf, Hasan, Seid, Ahmed, Ibnul-Dževzi i njihovi nasljednici – dovrše misiju radi koje su bili zatvoreni, i zbog koje su bili uklonjeni iz društva.
Vrijednost života ne mjeri se njegovom dužinom, već njegovim bereketom.
A porodici i voljenima Allah nadoknadi odsutnost patnje, udvostručenom radošću i nagradom, i na dunjaluku i na ahiretu.
To je ono što Allah spušta u srca reformatora i njihovih porodica, pa oni ostaju čvrsti i ustrajni. Jer inače, da nije tog uvjerenja, umrli bi od tuge.
I zapamtite: Jusuf izlazi iz tamnice u onom trenutku kada Allah odredi, a ne kralj ili ministar.
Kada Allah hoće njegov izlazak – On šalje snove, spušta glad, i uzrokuje događaje – sve dok Jusuf sam ne kaže svome čuvaru:
“Vrati se gospodaru svome i upitaj ga…”
I svaki dan njegovog boravka u zatvoru značio je sve veću potrebu čovječanstva za njim.
I tako je sa svakim „Jusufom“ u historiji.
Allah ga iskuša tamnicom – da ga izvede kao svjetlo čovječanstvu.
upozonaj.poslanika.ba
