Ukoliko nas uznemire stvari oko nas – bilo u našoj sredini, u svijetu, u našim porodicama – i ukoliko pomislimo: „Ma, trebao bi neko nešto da uradi da se stanje popravi,“ znajte, braćo i sestre, da ste ta osoba VI. Vi vidite problem, imate sposobnosti koje vam je Milostivi poklonio (znajte da vam ih nije uzalud dao), On vas je učinio namjesnicima na Zemlji.
Ta osoba si ti, brate i ti, sestro.
Da, neko treba da prikuplja pomoć za našu izgladnjelu braću i sestre u Somaliji, Siriji, Jemenu i drugim mjestima. Neko mora educirati ljude, pokrenuti tribine, pomagati jetime, predstavljati muslimane u medijima, pisati islamske članke…
Ako to nećeš ti to da radiš, pa ko će drugi? Da li se musliman smije zadovoljiti s mišlju: „Bitno je da je meni dobro, ostali nek se snalaze“?
Vrijeme je sad, mjesto je ovo, osoba si ti. Ti si imenovan za tu misiju, zbog koje nas je Milostivi i postavio namjesnicima na Zemlji. Da budemo od pomoći drugima, i milostivi spram njih, i da njihova sreća i bol budu i naši.
Nemojmo brinuti o tome da nemamo sve što nam treba. Citirat ću izreku jednog učenog: „Prazni džepovi nisu nikad nikog zaustavili ljude u ostvarenju cilja. Čovjeka mogu na tom putu zaustaviti samo prazan mozak i srce.“
Ne obazirite se na one koji vas obeshrabruju, ne slušajte one koji vas ismijavaju, ili sumnjaju u vas i ono što radite. Zar nije Milostivi rekao Musau, a.s.,; „I neka te zato nikako ne odvrati od vjerovanja u nj onaj koji u njega ne vjeruje i koji slijedi strast svoju, pa da budeš izgubljen.“
Zar se Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nakon prve Objave nije u strahu vratio kući i pokrio, u naručju Hatidže, r.a.?
Kada je Musau, a.s., naređeno da ide ka Faraonu u Egipat, on se nije osjetio dovoljno spremnim za tu misiju. Imao je govornu manu i bojao se da nije dovoljno dobar govornik. Tražio je izun od Allaha da povede s sobom svog brata Haruna, a.s., koji je bio vrstan govornik: “Gospodaru moj” – reče Musa – “učini prostranim prsa moja, i olakšaj zadatak moj; odriješi uzao sa jezika moga, da bi razumjeli govor moj i podaj mi za pomoćnika iz porodice moje Haruna, brata mog; osnaži me njime i učini drûgom u zadatku mome, da bismo Te mnogo hvalili i da bismo Te mnogo spominjali, Ti, uistinu, znaš za nas.” Ta-Ha, 25-35.
Ovi nam časni ajeti pouku bitnu nude – da je svakome od nas povremeno potrebna pomoć. Nismo uvijek dovoljno snažni da sve obavimo sami. Ponekad nam je potreban prijatelj, supružnik, osoba koja ima povjerenje u nas i naše sposobnosti i koja je spremna pomoći nas na tom putu. Ako imate nekog takvog u vašem životu, znajte da je ta osoba blagodat vama od Gospodara svjetova.
Kada su u pitanju bitne stvari u životu, niko od nas nije baš 100 posto spreman. Jedino što možemo da učinimo je da podignemo ruke u dovi, oslonimo se istinski na Tvorca i krenemo: „I požurite ka oprostu Gospodara svoga i Džennetu prostranom kao nebesa i Zemlja, pripremljenom za one koji se Allaha boje.“ Ali-Imran, 133.
Ne zanemarujmo ni najmanje dobro djelo, nijedan projekat nije malen, ništa što započnemo nije sitno. Zar nam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije poručio da je čovjek u Džennet ušao jer je sklonio granu s puta kojim ljudi prolaze, i da je prostitutki Milostivi oprostio zbog napajanja žednog psa?
Nedim Botić
Upoznajposlanika.ba
