Večeras ću govoriti zvijezdama, o sjaju sjajnijem od sjaja suparnika njihova, o svjetlosti, koja je sve druge svjetlosti nadvila. Večeras ću ja, poput ptice, prkosno Pulsaru, zvijezdi Danici, zvijezdi sjajnoj, govoriti o otkucajima srca koji snažniji bijaše od otkucaja njenih. Pero u rukama mojim, te hladne noći, zadrhtalo je nad oronulim papirom, kao da se nije osjećalo dovoljno snažnim, kao da je predosjećalo oluju u srcu svome.
Doista, po prvi put, ova sahifa preda mnome kao da me nije mogla razumjeti. Pak ja znam, da niti jedna linija moga uma neće biti dovoljna da objasnim njegovo plemenito bivstvovanje, ova slabašna ptica će, ipak, pokušati svojim glasom pjevati o ljubavi koja je za sobom sve druge istinske ljubavi ostavila. Muhammede, o nježni evlade, ihfa moga glasa nikada nije znao skriti čeznju prema tebi u srcu mome, moj izhar ga je u tome uvijek nadjačavao. I ona pjesma što je nekoć na munari Begove džamije pjevah, idgamom se uklapala u tu čeznju i sjaj zvijezde iznad Sahat kule.
Poslaniče moj, to je najsjajnija zvijezda dunjaluka ovoga, to si ti, to je tvoj ummet. U morima života moga, u svakom mom letu slomljenim krilima, voljela bih biti poput tebe. Bio je to najbolji sin, a krilo roditeljsko od kolijevke njegove na jahalici edžela otišlo je, u svjetove iz kojih povratka nema. Bio je najbolji učitelj, a nije imao ni najljepše pero, niti je znao čemu to pero služi. Bio je najbolji otac, a svoje je evlade u kolijevku Svevišnjeg rukama hladnim spustio. Bio je prijatelj čak i neprijateljima, bio je komšija, i komšijama dobrim, i komšijama nevoljkim. Bio je najdarežljiviji, iako su bogatstva dunjalučka na tuđim krilima smiraj pronalazila. Učitelj duhovnosti, učitelj svega istinski vrijednoga. Učitelj u sabahe rane – svitanja ovosvjetska, u podnevska vremena, ona gorda, mladalačka doba, u mudrosti ikindijske, u zalaske akšamske ali i u one tihe predaje Gospodaru, u kasne sate jacijske.
Željno hodio ka dobru, žurno trčao od zla. U dergjahe srca svoga sazdao sve ljude, u dergjahe beskrajna imana sazdao dunjalučki siromašne, usamljene, i one, koje su mjesto majčinih krila talasi ljuljali. Milost je bila odlika njegova, a sam je kao milosna ptica poslan. Iklab glasa njegova odnosio je sve nedaće, kao što mim odnosi tuge iz nuna. Onaj, koji je strme kaldrme dunjalučke svjetlom svojim obasjao. Onaj dječak, ona beba, koja je potresla tamu umornog leta dunjaluka. Beba plemenite Amine, koja je ugasila vatru perzijsku, porušila dvorove Šama, odagnala sve sile bezvrijedne, bezdušne. Zvijezda, koja je sijala ka nebu. Zvijezda vodilja, zvijezda koja osvjetljavaše tminu neznanja, tminu obmane, zaborava i tame. Ti si, Poslaniče, bio sve ono što bi ova ptica u, barem malehnome kutu svoga bića, željela biti.
Bio si sigurnost, bio si rahatluk, bio si utočište. Kako da ja sada letim bez tvoje ruke nad krilima mojim? Ja znam da si ti u najljepšim prostranstvima, o ružo mirisna. Ja sada znam da je majka istinu zborila, kada je njeno čedo upitaše kakvi ljudi odlaze na jahalicu edžela prije drugih, pa ga je ona upitala koje ruže on iz bašte najprije ubire. Poslanik je ostao uspomena u srcu ummeta. Učio je muslimane međusobnom pomaganju i zajedništvu. Govorio je kako su od nas najbolji oni koji su najbolji za druge. Jer, sve što nebeskim svodom plovi, ono za sobom ostavlja sjaj, jer je u beskraju zajedništva, a, kada bi njihova srca prestala kucati jedna za druga, ohladila bi se. Ako se Univerzum svojim svodom proširi, nestat će svjetla, Poslanikova svjetla, koje nam je u emanet ostavilo zajedništvo. Da, to bijaše ono svjetlo pomoću kojeg možemo da uvidimo, ne ono pomoću kojeg vidimo. Jer, umjetnost viđenja je uviđanje, a ne zaslada očima. Poslanik je naš svetionik, Poslanik je munara našega čovječanstva. Onaj čija uspomena pokuca na vrata srca našega svaki puta kada lutamo u mraku, jer, doista vremena ima dok mu se nadaš, a kada ga nema, onda se nemaš čemu nadati. Ja sam ptica, koja voli prašinu na putu Ahmeda, i cijelim svojim bićem sam rob Allahov, rob Stvoritelja najboljega čovjeka u historiji svijeta, svijeta, koji nije ni kuća ni stan, već prolaz do Stvoritelja. Ja, nejaka ovisna ptica, sanjam o Mustafinim lijepim svojstvima, i čeznem da ponizna sedžda krila mojih bude moj vuslat sa Gospodarom….
Medina Hatunić, Behram-begova medresa, Tuzla
