Od Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sam učio kako voljeti.
I da smrt nije kraj ljubavi.
Da, ona razdvaja tijela.
Ali sve uspomene i osjećaji, ostaju.
Pomislim kako li je njegovom, sallallahu alejhi ve sellem, srcu bilo kada je svojim rukama u kabur spuštao svoga sina Ibrahima.
Pa onda dao primjer kako se nosi sa tugom.
“Doista oko plače, srce tuguje, ali nećemo reći nešto sa čim naš Gospodar nije zadovoljan. Zaista smo tužni zbog rastanka sa tobom, o Ibrahime!”
Ibrahim je preselio u dobi od šesnaest mjeseci.
Pogledaj kako Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pušta da tuga da isteče iz srca na oči i kroz suze.
Pogledaj kako ne bježi od boli, kako je ne sakriva, kako se ne stidi pokazati emocije. Naučio sam da vjernik može biti tužan, može doživjeti bol.
I da to nije znak slabosti.
Plač je od dolaska na ovaj svijet bio znak da si živ.
Ljudi smo i sve je to ljudski.
Ali i u toj boli, podsjeti dušu na Allaha. I da će On za sve što uzme, nadoknadu dati.
Kad čitaš savjete Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sjeti se da ne čitaš obične riječi.
Čitaš riječi čovjeka koji je odrastao bez majke i oca i u toku života ostao bez šestoro svoje djece. A opet optimističnijeg insana nije bilo.
Kad te zaboli gubitak, kad se zabrineš za sutra, kad te uhvati strah, sjeti se Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i osmijeha na njegovom licu.
Neka ti on bude inspiracija da ne odustaneš, i živi primjer kako nakon iskušenja uvijek dođe olakšanje i uspjeh.
upoznajposlanika.ba
