Vrati film svog života unazad.
Prije 20, 30 ili 50 godina nije te uopće bilo.
Bio si u majčinom stomaku, bio si zrnce, malehna kuglica koja ne vidi i ne čuje, niti može hodati ni rukama baratati.
I niko na planeti nije znao na šta ćeš izgledati kad dođeš na svijet, hoćeš li biti zdrav ili ne.
Zar nije fascinantno da ti sad vidiš i čuješ i pričaš i planove imaš? Evo i ovaj članak čitaš.
Od mrtve materije nastade život.
Ko ti ga dade, eto da se svi na planeti sastanemo ne možemo ništa mrtvo oživjeti? Otkud da si ti živ?
Nisi uopće birao gdje ćeš biti rođen, od koga i gdje.
Dođeš na svijet, dočekaju te nečije ruke i grle i vole. Ti ništa ne znaš, nemoćan si i slab i to godinama.
Godinama se neko brine za tebe. Ko je dao se ti ljudi brinu za tebe, Ko je dao da te vole?
Mnogi od nas ovo zaborave. Dobiju na poklon život, imetak, porodicu, zdravlje, tijelo, vrijeme. Pa se osile i umisle da mogu sami kroz život. Oni su kao jaki i snažni. A zaboravili ko su i gdje su juče bili.
I onda dođu iskušenja i teškoće, pa i starost i bolest. Da nas vrate na početne postavke. Da shvatiš da si nemoćan, slab i krhak. I da trebaš Onoga Ko ti život dade.
Kad si bio u utrobi majke, udahnuta je i duša u tvoje tijelo.
To je ciljano urađeno. Dunjaluk je mjesto ispita.
I duša je stavljena u okvire tijela, da nema kuda da pobjegne dok se test ne završi.
Baš kao što auto koristiš da se prebaciš sa jednog na drugi kraj, tako je i tijelo prijevozno sredstvo za dušu, koje ima za cilj da te štiti i sigurno prevede kroz život na ovom svijetu.
Ti koji ovo čitaš, znaj da ti nisi samo tijelo.
Tijelo je potrošni materijal, ono je ljuska.
Baš kao onaj automobil, i tvoje tijelo se haba.
Nagriza ga zub vremena.
Duša je tvoja suština.
Tijelo traži hranu i piće.
Kao što automobilu treba dobro gorivo i servis, tijelo traži dobru hranu, odmor i održavanje. Da ne bi morao ići na popravke i zamjenu dijelova.
Tvoja duša je od drugačijeg materijala nego tijelo. Ona se ne haba.
Tijelo teži zemlji, materijalnom. Duša teži nebesima.
I traži drugačiju hranu od one kojom hraniš tijelo.
Duša uživa u duhovnim stvarima, dobrim djelima, hrani se ljubavlju i toplinom.
I u njoj ima jedna stalna praznina koju ništa ne može popuniti mimo blizine sa Allahom.
Zašto?
Zato jer svaka duša zna za Allaha. Instinktivno.
I svaka duša traga.
Traga za Njim.
Dok Ga ne nađe.
Dok Mu se ne vrati.
Onaj ko je okusio ljepotu sedžde i zikra, zna dobro taj osjećaj neopisive slatkoće i užitka koji se ne može opisati.
Osjećaj kao da letiš od užitka, koji nadilazi sve zemaljske užitke.
Da bi sretno živjeli, valja nam hraniti i tijelo i dušu. Sa onom hranom koja im treba.
Nedim Botić
Upoznajposlanika.ba
