Poslanik Muhammed a.s.- moj uzor
Ne mogu da ti čujem glas Poslaniče, niti lik da ti vidim. Nije to bez razloga tako. Ono što čujemo i ono što vidimo nema neku vrijednost, kao ono što srcem i dušom osjećamo. U mom srcu posebno mjesto je za tebe, a opet osjetim strah, ako prestane kucati hoće li se ugasiti ljubav, poštovanje i divljenje koje osjećam prema tebi. Dok ispisujem ove redove, suze se spuštaju niz moje lice, uzdah se otima iz dubine moje duše, a moje srce užurbano kuca.
Na našu mahalu spuštala se jesenja tmurna noć. Ezani su odjekivali i najavljivali akšam namaz. U sobi sam ugledala nenu kako se priprema da obavi namaz. Uvijek je koristila istu serdžadu, staru i istrošenu, a njoj nezamjenjivu. Nikad je nisam pitala zbog čega je ta serdžada toliko važna. Odlučila sam da večeras pronađem odgovor. Posmatrala sam nenino obavljanje namaza i strpljivo čekala da završi. Bio je to neopisivo lijep prizor. Nikada do tada nisam pažljivo gledala njeno obavljanje namaza. Osjećala sam neku neopisivu toplotu, smirenost i još neki osjećaj koji ne mogu objasniti. Kad je nena predala selam, podigla je stare, izborane ruke prema nebu i dugo učila dove. Završila je učenje, polahko ustala i počela slagati serdžadu. “Neno”, tiho sam prošaputala. Nena se okrenula. “A da ti kupimo novu serdžadu, ta je stara i istrošena”, rekla sam sa osmijehom. “Dijete moje drago, ova serdžada ima veliku vrijednost, ni jedna druga je ne može zamijeniti”, odgovorila je suznih očiju.
Rukom mi je pokazala da sjednem pored nje. Sjela sam, a ona me svojom staračkom rukom pomilovala po kosi tako nježno da je jeza prošla kroz moje tijelo. “Znaš milo moje dijete”, počela je nena pričati, a ja sam pažljivo slušala. “Život na selu, dok smo bili djeca bio je težak i mukotrpan. Radili smo teške poslove i zbog obaveza koje su bile nametnute nama, djeci, nismo imali priliku da se obrazujemo. Jedino što smo morali i što je bilo obavezno je mekteb. U mektebu je bio jedan stari imam koji nas je kažnjavao batinama za svaki i najmanji nestašluk. Nismo željeli ići, ali smo morali jer nismo imali pravo izbora. Približavao se dan rođenja našeg poslanika Muhammeda a.s. i naš imam nas je pripremao za mevlud. Vrijedno sam učila i radila da ispoštujem imamov zahtjev. Dan prije mevluda, kad smo imali posljednje pripreme u džamiji, dok smo učili, prekinulo nas je lupanje na džamijska vrata. Okrenuli smo se i ugledali starca sa crnom vrećom na vratu. Imam ga je ljubazno pozvao da uđe. Starac je ušao, spustio vruću i rasplakao se. Svi smo nijemo gledali u njega. Počeo je pričati svoju tužnu priču. Imao je bolesno dijete koje je odgajao sam. Veliki su troškovi liječenja. Drhtavim rukama je vadio iz vreće šarene serdžade. Prostirao ih je po džamijskim ćilimima i pričao s koliko ih je ljubavi tkala njegova žena. Danas ih prodaje, da bi obezbijedio liječenje svom djetetu. Osjetila sam neopisivu tugu, ustala i istrčala vani. Trčala sam do kuće, da uzmem svoju ušteđevinu koju sam godinama skupljala. Željela sam pomoći, ali me bilo strah hoće li biti dovoljno. Vratila sam se zadihana sa novcem u ruci. Pružila sam novac starcu. On me pogledao i drhtavim glasom mi rekao da izaberem onu koja se meni sviđa. Uzela sam ovu, crvenu. Rekao mi je da će uputiti dove dragom Allahu da na njoj dugo činim sedždu. Od tog trenutka, ova serdžada je neprocjenjive vrijednosti.
Sljedeću noć, kad sam došla na mevlud prostrla sam serdžadu i sjela na nju. Imam mi je prišao i pomilovao me po glavi. Učila sam mevlud kao nikada do tad, srcem, dušom, gledajući u serdžadu na koju su padale moje suze. Tu noć imam je pričao o našem poslaniku, o njegovoj dobroti i veličini. Rekao je svim prisutnim da je ponosan na mene jer slijedim poslanikov primjer. Bio je to najsretniji dan u mom životu i dok sam živa čuvat ću tu serdžadu. “Kada preselim na ahiret ostavljam je tebi, da svaki put kad je pogledaš zamoliš Milostivog da spusti milost na cijeli ummet i da budeš iskreni sljedbenik našeg poslanika. Ništa, sine, u životu nije slučajno, pa ni ovo da ti pričam priču baš na datum poslanikovog rođenja.”
Nastupila je tišina. Nisam imala snage da nešto kažem, jer sam bila pod dojmom nenine priče. Poslanik je bio uvijek u mom srcu, ali nakon ove priče zaključala sam ga u srce i čuvam ključ kao što se čuva najdragocjenija stvar. Šta sam poželjela u tom trenutku? Željela sam da svi moji vršnjaci osjete ljubav koju sam ja osjećala prema poslaniku i da svi shvate kolika je veličina njegova. “Neno”, jedva čujnim glasom sam rekla. “Hvala ti neno, do neba ti hvala. Učvrstila si moju vjeru u Allaha, povećala moju ljubav i divljenje prema našem poslaniku i sada ti dajem obećanje da ću vjeru i ljubav čuvati do kraja života. A ti, mila moja neno, molim te, moli za mene na namazima, moli dragog Allaha da me uputi na pravi put i da budem iskreni sljedbenik našeg poslanika Muhammeda a.s.” Tu noć, nena je izvadila neku staru zbirku ilahija. Učile smo mevlud zajedno, sa suzama u očima i ponosom u duši. Dočekale smo ezan za sabah, klanjale i zaspale najljepšim i najmirnijim snom do tad. “Eh, kad bi svi ljudi mogli osjetiti ovaj spokoj koji sam ja osjetila ovu noć”, prošaputala sam i utonula u san.
Aličić Adina VIIa
JU Osnovna škola “Blagaj”
Mentor: Anera Gološ
